Vlak Ćiro

Vlak Ćiro značajno je kulturno dobro i nosi titulu jedine sačuvane uskotračne kompozicije u Hrvatskoj. Lokomotiva datira iz 1952. godine, a vagoni, koji su stariji od lokomotive, izrađeni su između 1910. i 1920. godine. Kao izložbeni je primjerak godinama bio smješten u krugu nekadašnje beljske Šećerane, a nakon što se planirani projekt škrobare raspao, a tvornički krug ostao nečuvan, kompozicija je temeljito uništavana od strane vremenskih uvjeta i ljudi. Daljnje uništavanje spriječeno je transportom u Slavonski Brod, gdje je u tvrtki Remont i proizvodnja željezničkih vozila, uz puno rada, u potpunosti obnovljen.

Povijest Ćire

Vlak, parna lokomotiva Đuro Đaković, tbr. 343 i tri putnička vagona, jedini su sačuvani dio nekadašnjeg voznog parka beljske željeznice koja je povezivala sve poljoprivredne uprave s tvornicama za preradu poljoprivrednih sirovina. Beljsku uskotračno željeznicu, koja je građena od 1906. do 1915. godine, činilo je ukupno 120 kilometara uskog stabilnog kolosijeka, širine pruge 0,76 m. Glavno čvorište i centralni pretovar nalazili su se u Belom Manastiru. S čvorištem i lukom Kazuk na Dunavu bili su povezani industrijski kolosijeci u krugu Tvornice šećera, Mljekare u Belom Manastiru, Tvornice strojeva u Kneževu i sve poljoprivredno proizvodne jedinice, pustare. Do 1915. godine na pruzi je vuču vagona vršila konjska zaprega, a zatim se uvode parne lokomotive.

Godine 1957. Radnički savjet kombinata Belje donio je odluku o postupnom ukidanju Privredne željeznice Belje. Uz dotrajalost i zastarjelost pruga te voznih i vučnih sredstava na ukidanje željeznice utjecao je razvoj cestovnog prometa. Beljska uskotračna željeznica prestala je postojati 1962. godine. Do 1976. godine opstao je samo dio koji je povezivao Beli Manastir i Šećeranu. Iste godine, u krugu nekadašnje Tvornice šećera smještena je uskotračna parna lokomotiva Đuro Đaković, popularno nazvana Ćiro, s tri pripadajuća putnička vagona, koja je vozila na relaciji Beli Manastir – Šećerana. Uskotračna tender lokomotiva 1952. godine proizvedena je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Osnovna namjena troosovinske lokomotive bila je vuča unutar industrijskih pogona i rudnika. Ova lokomotiva malog osovinskog opterećenja ima tri vezana vratila, dva cilindra na zasićenu paru, mehanizam sa Stephensonovim vanjskim razvodnikom (kormilom) i plosnati razvodnik pare. Uz lokomotivu su sačuvana i tri četveroosovinska putnička vagona. Nadgrađe vagona je od drveta, s metalnim krovom, vrlo skromne opreme i bez električnih instalacija. S obje unutrašnje strane vagona uzdužno su postavljene drvene klupe za sjedenje. Na čelnim stranama vagona nalaze se ostakljena vrata, a sa svake bočne strane po šest prozora.

Ivica Getto